Tajne iza pisanja savršenog krimića.

Kada sjednem pred praznu stranicu, uvijek se sjetim koliko je važno započeti s jakim osjećajem misterije. U krimićima sve počinje od onog prvog trenutka kada čitatelj osjeti da nešto nije kako treba, a ja kao pisac moram to pažljivo izgraditi korak po korak.

Prvi korak koji nikad ne preskačem jest stvaranje glavnog lika koji ima dubinu. Detektiv ili amater koji istražuje ne smije biti savršen. Mora imati mane, strahove i osobne motive koji ga guraju naprijed čak i kad slučaj postane previše mračan.

Planiranje zapleta bez otkrivanja previše

Mnogi početnici griješe jer prebrzo otkriju tko je krivac. Ja volim koristiti više lažnih tragova koji izgledaju uvjerljivo. To znači da moram unaprijed zapisati barem tri moguća krivca i za svakog smisliti dovoljno dokaza koji ga mogu optužiti.

Izgradnja atmosfere

Atmosfera je ono što čitatelja drži budnim do kasno navečer. Koristim kišu, prazne ulice i tišinu koja se čini preteškom. Svaki opis mora služiti napetosti, a ne samo ispunjavati prostor.

Važno je i pratiti ritam otkrivanja informacija. Previše detalja odjednom ubija misterij, dok premalo frustrira. Najbolje je ostaviti čitatelja s pitanjem na kraju svakog poglavlja.

Rad s likovima i njihovim tajnama

Svi likovi u krimiću imaju nešto što skrivaju. Čak i sporedni likovi. To mogu biti sitne laži iz prošlosti ili veće tajne koje utječu na glavni slučaj. Kad pišem dijaloge, trudim se da svaka rečenica otkrije nešto novo, ali nikad sve odjednom.

Na kraju, nakon što završim prvi nacrt, uvijek ga ostavim da odstoji barem dva tjedna. Tek tada vidim što nedostaje i gdje sam previše otkrio prerano.