Goran Vidaković
Pisac čije priče nastaju na granici stvarnosti i legende – u napuštenim kućama, magličastim selima i gradovima koji čuvaju više tajni nego što priznaju.
Put do prve rečenice
Rođen i odrastao u Hrvatskom zagorju, Goran je odmalena bio okružen pričama koje su se prenosile s koljena na koljeno – o kućama u kojima se čulo korake iako u njima nitko nije živio, o selima koja su preko noći promijenila ime. Te priče postale su temelj njegova književnog svijeta.
Prvi roman, „Posljednji vlak za Ozalj“, objavljen je 2013. godine i obilježio je početak prepoznatljivog stila – polagane, atmosferske napetosti u kojoj je krajolik gotovo jednako važan kao i lik.
Od tada je objavio još tri romana, a ovaj blog vodi kako bi čitateljima ponudio uvid u proces pisanja, istraživanje i atmosferu koja prethodi svakoj novoj priči.
Kako nastaje priča
Svaki roman počinje mjestom, ne zločinom. Goran najprije istraži stvarnu lokaciju – napušteni vjetrenjak, staru vilu, zaboravljenu prugu – i tek onda dopusti da se lik i zagonetka razviju iz atmosfere tog mjesta.
Rezultat su romani u kojima je krajolik Hrvatske prikazan kao mjesto puno neizrečenih priča, a svaka zagonetka rješava se strpljivo, kroz detalje, a ne kroz dramatične obrate.
